Nehemija
2:1 To se dogodilo u mjesecu nisanu, dvadesete godine
Artakserkso, kralj, to je vino bilo pred njim: i ja sam uzeo vino,
i dade ga kralju. Sad nisam prije bila tužna u njegovom
prisutnost.
2:2 Zato mi kralj reče: Zašto si tužna na licu kad te vidi
nije li bolesno? ovo nije ništa drugo nego tuga srca. Tada sam bio vrlo
jako se bojim,
2:3 I reče kralju: "Neka kralj živi dovijeka! Zašto ne bi moj."
lice budi tužno, kad grad, mjesto grobova mojih otaca,
pustoš leži, a vrata su mu vatra spaljena?
2:4 Tada mi kralj reče: "Što tražiš?" Pa sam molio
Bogu nebeskom.
2:5 I rekoh kralju: "Ako je kralju po volji i ako tvoj sluga ima
našao milost u tvojim očima da me pošalješ u Judu, u
grad grobova otaca svojih da ga sagradim.
2:6 Kralj mi je rekao (kraljica je također sjedila kraj njega:) Koliko dugo
hoće li biti tvoje putovanje? a kada ćeš se vratiti? Tako se kralju svidjelo
poslati mi; i odredio sam mu vrijeme.
2:7 Još rekoh kralju: "Ako je kralju po volji, neka budu pisma."
dao me namjesnicima s one strane rijeke da me prebace
dok ne dođem u Judu;
2:8 I pismo Asafu, čuvaru kraljeve šume, da može
daj mi drvenu građu da napravim grede za vrata palače koja
pripadao kući, i za gradski zid, i za
kuća u koju ću ući. I kralj mi je dao, prema
dobra ruka Boga moga nada mnom.
2:9 Tada sam došao do namjesnika s onu stranu rijeke i dao im kraljeve
slova. Sada je kralj poslao vojskovođe i konjanike
mi.
2:10 Kad su Sanbalat Horonac i Tobija, sluga Amonac, čuli
od toga, jako ih je ražalostilo što je došao čovjek da traži
dobrobit sinova Izraelovih.
2:11 Dođoh dakle u Jeruzalem i ostadoh ondje tri dana.
2:12 Ustadoh noću, ja i nekoliko ljudi sa mnom; niti mi je rekao ništa
čovječe što mi je moj Bog stavio u srce da učinim u Jeruzalemu: ni to nije bilo
bilo koja zvijer sa mnom, osim zvijeri na kojoj sam jahao.
2:13 I iziđoh noću na vrata doline, još prije
Zmajev zdenac, i do luke za balegu, i promatrao zidove Jeruzalema,
koji su bili razvaljeni, a vrata su njihova spaljena vatrom.
2:14 Zatim sam otišao do kapije fontane i do kraljevog jezerca, ali
nije bilo mjesta da prođe zvijer koja je bila ispod mene.
2:15 Zatim sam se popeo noću do potoka i pogledao zid, i
okrenuo natrag, i ušao kroz vrata doline, i tako se vratio.
2:16 I glavari nisu znali kamo sam išao ni što sam činio; nisam imao ni ja kao
ipak rekao Židovima, ni svećenicima, ni plemićima, ni
vladarima, niti ostalima koji su radili.
2:17 Tada sam im rekao: Vidite u kakvoj smo nevolji, kako Jeruzalem
pustoš leži, a vrata su mu vatrom spaljena: dođi i pusti
sagradimo jeruzalemski zid da više ne budemo sramota.
2:18 Tada sam im rekao za ruku Boga svoga koja je bila dobra prema meni; kao i također
kraljeve riječi koje mi je rekao. A oni rekoše: Ustanimo!
gore i graditi. Tako su ojačali svoje ruke za ovo dobro djelo.
2:19 Ali kad Sanbalat Horonac i Tobija sluga Amonac,
i Gešem Arapin, čuvši to, rugahu nam se i prezirahu nas
nas i reče: Što je to što radite? hoćete li se pobuniti protiv
kralj?
2:20 Tada sam im odgovorio i rekao im: Bog nebeski hoće
prosperiraj nas; stoga ćemo mi njegove sluge ustati i graditi: ali vi imate
nema dijela, ni prava, ni spomenika u Jeruzalemu.